BELLSPIRATION CLUB - IVANA ŠĆEPANOVIĆ: Život stjuardese - Mi ćemo prije spasiti živote svih putnika u avionu, pa tek poslije ćemo misliti o nama samima! (Part 2/4)

 

1) Život stjuardese – uvijek nasmijana, uvijek tu da pomogne, sate provodi među oblacima na nebu, život u koferu, rani i kasni letovi… Ivana, možeš li nam opisati i približiti taj magični stil života?

Koliko god ovaj posao zvučao bajno i filmski, ovaj posao zahtijeva puno odricanja. Tako ću početi. Volim svoj posao i od prvog dana sam bila zaljubljena u ovaj posao, ali kao i sve i ovaj posao ima svoje dobre i loše strane. Činjenica je da moraš napustiti svoju porodicu i mislim da mi je na početku to bilo najteže, ali kako uvijek kažem, roditelji su mi dali krila da poletim, a i korijenje da se uvijek mogu vratiti. Kad odeš negdje,u drugi kraj tad borba počinje i imaš dvije opcije da se boriš sam sa sobom i svime što se vrti u tvojoj glavi ili da odustaneš. Kako se više boriš svaki korak postaje lakši. Tako je i meni bilo. Svaki mjesec dobijemo raspored i svaki dan imaš drugi let. Nekada po danu možeš imati čak i po 4 leta. Svaki dan ustajem 3 sata prije pickupa za odlazak na aerodrom. U tom vremenu, šminkanje,  oblačenje i mentalna priprema za let, u slučaju layowera pakovanje traje malo duže. Poslije dolazaka na aerodrom kada stignemo na avion uvijek prvo provjerimo opremu koju ćemo koristiti u slučaju bilo kakve hitne situacije. Poslije toga čekamo putnike. I tu priče počinju. Svaki putnik je drugačiji i svako od njih ima svoju priču... Začudila bi se kad bih ti rekla koliko sam najljepših i najtužnijih ljubavnih priča vidjela, najtužnijih oproštaja i najboljih dobrodošlica baš u avionu. Davno sam ti rekla da serviranje kafe i osmijeha je najmanji dio moga posla. Mi smo mnogo toga. Što mnogo ljudi ne razumije je da u slučaju bilo kakve hitne evakuacije ili bilo kakve medical emergency mi tu stojimo čvrsto. Mi ćemo prije spasiti život svih putnika, pa tek poslije ćemo misliti o nama samima. Da, naš posao zahtijeva da si uvijek skoncentrisan jer nikada ne znaš šta može poći po zlu. Većinom si nenaspavan i uvijek ti se spava.🙂 Jedna od dobrih stvari na kojima sam zahvalna su ljudi i kolege koje sam upoznala i mjesta koja sam vidjela, a mislila da nikad neću. Kako je ova korona i ludilo s tim krenulo i kako su se granice zatvorile svi smo shvatili da je teško biti vezano za jedno mjesto, tako da je jedvacekanje za normalnim životom opet.

2) Ti si proputovala mnogo i obišla si neke od najljepših destinacija na svijetu, Sejšele, Crno more… Navedi nam gdje si sve bila! Koja mjesta su te se najviše dojmila i zašto?

Tri najljepša mjesta su meni majčino krilo, moj rodni dom i Sejšeli. Kažem po milion puta hvala Bogu što mi je dao priliku da moje oči vide sve što sam imala priliku vidjeti i uslikati srcem. U Sejšele sam se zaljubila na prvi pogled. Mirne i prazne plaže, jaki valovi, kristalno plavo more, knjiga u rukama i samo slušanje kako valovi udaraju od stijene. Svaki put kada zamišljam raj vidim Sejšele. Volim taj mir i tišinu koji one nose. Na svojim danima slobodnim tu najviše odem. I kad imam loše misli u glavi zamislim da sam tamo i sve me prođe. Svako putovanje donesi nešto i imam album fotografija u svome srcu sa svih putovanja. Osim historijskih dijelova, najdraže mi je kad upoznaš drugačije kulture i čuješ legende koje jedan narod nosi. Kad upoznaš ljude, a njihove bore pričaju priče. Ruke sa žuljevima govore o snazi, a bose noge o vinu koje prave. Putovanja su me naučila da gledam život na drugačiji način... Da budem zahvalna i sretna sa sitnicama. Da gledam na svijet kao dijete koje je upravo dobilo čokoladu. Naučila sam da spoznam ljepotu drugačijih plemena i da hodam preko užarenog kamenja. Plesala sam u Zanzibaru i pjevala Hakuna Matata. Kad putuješ često shvatiš koliko smo sami sebi postavili neke limite i granice u glavi, a nismo trebali. Jer limita i granica nema. Svaki limit i granica je samo strah u našoj glavi i vani je svijet koji moramo vidjeti. Putovanja su me naučila i o prolaznosti. Jednog dana kad napustim ovaj svijet želim znati da mi je svaki dan donio jednu pustolovinu i jednu priču koju ću pričati unucima, želim znati da sam svaki dan pisala stranice ljubavi i da nisam napustila ovaj svijet bojeći se, već skupljajući zvijezde s neba dok su se drugi smijali i čudili. Svaki put kada odem na neki otok obavezno skupljam školjke. To je nešto što uvijek moram da ponesem i uvijek se divim kako različite oblike i boje krije more. Zahvalna sam Bogu na svakom putovanju.

3) Iz perspektive stjuardese, možeš li podijeliti s nama savjete i preporuke za sve one koji imaju strah od letenja kako da ih prevaziđu?

Iskreno, totalno razumijem zašto se neki ljudi boje jer na primjer  u slučaju turbulencije pravo je neugdono, pa čak i za neke stjuardese. U većini sluajeva razgovor sa putnicima pomaže, molitva, meditacija, a neki putnici odluče se za tablete za spavanje. Najveći je problem panika koja se pojavi iz tog straha... Ali razgovor i objašnjenje da je sve pouzdano i sigurno većini putnika pruža sigurnost... Većina se ljudi boji onoga što ne zna, a kad im približiš malo, osjećaju se mnogo komfortnije. Tako da skupi snage i poleti! ♡