MIRELA KARAHASANOVIĆ: Lažna empatija i virtuelno lice moralnosti

Autorica: Mirela Karahasanović

Pripremila: Belma Skopljaković

U bosanskohercegovačkom društvu koje je duboko patrijarhalno, konzervativno i zatvoreno kako za uvažavanje i razumijevanje različitih specifičnosti individua, njihovih identitarnih osobenosti, prisutan je problem  razumijevanja i adekvatnog  odnosa prema problemima  diskriminacije, nasilja, različitih devijacija, kao i nepravde u svojim različitim manifestacijama. 

Navedene anomalije postale su odlika i opisno stanje stvari i ambijenta u kojem živimo i na koji smo navikli da živimo. I dok sa užasnutim licem pratimo izvještavanje medija o takvim događajima, istovremeno spremamo tastature da izrazimo svoje nezadovoljstvo, empatiju, ali i da izvršimo kriminalističku, forenzičku, pravnu, političku i drugu obradu događaja. Uzimajući tako tastaturu u svoje ruke, vođeni emotivnim nabojem, dubokim saosjećanjem, krivimo državu, institucije, komšiluk, porodicu  i tako redajući po spisku zaključujemo kako je sve trebalo biti drugačije, kako se npr. nama u našoj porodici  ne bi dogodilo nasilje  jer smo dovoljno trezveni, humani i moralni, kako ne bismo u alkoholiziranom stanju upravljali vozilom, mada smo to zadnji put učinili za novu godinu, kako bismo željeli da nam je država poput Švicarske, jer i oni imaju kantone, ali eto ne možemo jer smo konstitutivni narodi, a ne građani itd. 

  Jedan od posljednjih događaja koji je šokirao javnost je slučaj djece u Pazariću. Svi su osuđivali ono što su na fotografijama vidjeli, da bi se nakon zgražavanjima nad fotografijama okrenuli ka pitanju koje su mudro postavljali određeni političari da bi skrenuli pažnju sa problema,  kada su fotografije nastale, ko ih je sačinio i u čijem mandatu. Potpuno irelavnantna i beskorisna pitanja, a „tastatura pravednicima“ sada važnija od djece vezane za radijatore, ali i od sve one djece koja možda nisu u Pazariću, ali imaju poteškoće u razvoju, koji se nalaze u našem komšiluku, i o čijim životima ništa ne znamo jer ne želimo, nije naš problem, već države, porodice, centra za socijalni rad, itd. Tako ne želimo da znamo ništa o porodici u kojoj smo čuli, možda i vidjeli nasilje, ali ćemo u slučaju tragičnog ishoda napisati desetine komentara da drugima razjasnimo problem, čak ćemo i stati pred kamere i izjaviti kako je najverovatnije žena kriva. 

Želimo da se riješi problem smještaja migranata

Želimo da se riješi problem smještaja migranata, jer smo eto i mi bili migranti,  ali ne želimo u našoj blizini jer nam je od komšinice tetka koja živi u Bihaću pričala kako su opasni po okolinu. 

Osuđujemo brzu vožnju sa smrtnim ishodom, ali ne namjeravamo konkretnim akcijama pokrenuti određenu inicijativu da se u tom pogledu nešto promijeni. Negodujemo na zagađenje vazduha, ali ne bismo protestvovali, jer smo pročitali u medijima da je i Beograd, zagađen, pa kada mogu Beograđani disati možemo i mi.  Ustvari mijenjali bismo realni svijet, ali u području virtuelnog, koje posjeduje odlike metafizičkog jer u njemu možemo do beskonačnosti spekulirati o tome šta je  ispravno, ali se ništa u stvarnosti neće promijeniti. 

Više se cijeni Facebook prijateljstvo od ličnog prijateljstva

Potreba da se dokaže virtuelna hrabrost, moralna „ispravnost“ odraz je duboke degradacije ovog društva koje više cijeni  online komunikaciju od neposredne ljudske komunikacije, više cijeni Facebook prijateljstvo od ličnog prijateljstva, više cijeni emotikone  od realnih emocija, od lijepih manira, uljudnosti, ljubaznosti, gdje su vrline poput pravedosti, hrabrosti umjerenosti smještene u komentar, a ne ljudsko srce. Grčki filozof Sokrat, je rekao da čovjek nije pravedan, moralan, ako nastoji da se tek tako ponaša, već ako takav u sebi jeste. Takav se čovjek u dubini sebstva saosjeća sa drugima i ne tek na emocionalnoj razini, već i praktičnoj, moralnoj nastojeći u okviru svojih mogućnosti drugog razumjeti i prema njemu ispravno postupati. 

Iskrenost prema sebi, ali i drugima čini nas trijeznim među pijanima.

U društvu u kojem vlada netrpeljivost prema drugačijim svjetonazorima, ambicijama, osjećanjima, prisutno je potpuno odsustvo potrebe da bi bilo šta i bilo koga trebalo razumjeti. Još manje je prisutna svijest o potrebi samorazumijevanja.  Iskrenost prema sebi, ali i drugima čini nas trijeznim među pijanima.