BELMA SKOPLJAKOVIĆ: Dojmovi sa predavanja Nick Vujičića, svjetskog motivacionog govornika, u Sarajevu

Autorica: Belma Skopljaković

Imala sam čast i privilegiju biti pozvana na press konferenciju i predavanje velikog motivacionog govornika, Nicka Vujičića, koji je prvi put nastupao u Sarajevu. Ovim člankom želim prenijeti dojmove za sve one koji nisu bili u prilici prisustvovati i nadam se, barem malo inspiracije koju je on prenio na mene.

O Nick Vujičiću

Za one koji, možda, nisu upoznati sa radom Nicka Vujičića, ukratko ću ga predstaviti.
Nick Vujičić, čiji su roditelji porijeklom iz Srbije, rođen je u Australiji, bez ruku i nogu. Upravo zbog toga, Nick i njegovi roditelji su preživjeli jako težak period njegovog odrastanja. Na angažovanje njegove majke, zakon u Australiji koji nije dozvoljavao djeci sa poteškoćama u razvoju da idu u školu, je na sreću promijenjen, te je Nick imao to pravo. Tokom školovanja i odrastanja imao je mnogo pitanja kao što je Zašto je rođen bez ruku i nogu?

Nick je pričao o tome da nije znao šta će biti u životu dok mu Dženeta, koja je radila u školi kao čistačica, nije rekla jednom prilikom da treba ispričati svoju priču.
Danas, on je svjetski poznat motivacioni govornik koji priča svoju životnu priču širom svijeta i inspiriše druge svojom snagom i voljom za životom.

O press konferenciji i predavanju

Kada vidite Nicka uživo, od prvog trenutka vas obasja takvom snagom i radošću, da ni u jednom trenutku ne osjetite sažaljenje ili tugu prema tom čovjeku zato što nema ruke ili noge. Naprotiv, on zrači takvom energijom da vi zapravo pomislite na sebe i samim prisustvom tog čovjeka u vašoj blizini, vi osvjestite svoje blagodati u životu i snagu koju vam Nick prenosi.

Na predavanju je pričao o tome da se ne može rukovati ni sa kim, ali može uputiti pogled i kada gledate nekoga u oči, gledate mu dušu, i on vašu. Ovo vam svjedočim jer sam na press konferenciji imala priliku postaviti pitanje i mogla sam osjetiti da mi njegov pogled čita dušu. (I sada se ježim dok ovo pišem.)

Nick je uporno naglašavao važnost vjere u životu, posebno u jako teškim životnim trenucima. Ono što me posebno dojmilo je priča o njegovim hrabrim roditeljima koji su ga ohrabrivali i motivisali govoreći da je on poseban i da postoji njegova svrha u životu. A on im je na to odgovorio: Ali ja ne želim biti poseban, ja samo želim imati ruke i noge! (Opet sam se naježila.)

Zaključila sam da je poenta svega zapravo – PRIHVATITI SEBE! Jednom kada prihvatite sebe i sve ono što ste dobili u životu sa rođenjem, možete ostvariti sve. Ali mi se uporno osvrćemo na sve ono što nam ne odgovara i stalno se pitamo: Zašto sam rođen baš tu? Zašto su mi roditelji ili braća i sestre baš ti ljudi? Zašto nisam barem malo viši? Zašto nemam malo manju glavu? Ili zašto nemam plave oči ili… izgovora je bezbroj.
A Nick je prihvatio da nema ruke i noge! I zavolio je to ko jeste kako bi on samim svojim postojanjem bio čudo i inspiracija za sve druge ljude.

Da su nas naučili, još u osnovnoj školi pored matematike, jezika, hemije…  da sve što jesmo, prihvatimo i zavolimo, smatram da bismo svi bili mnogo sretniji i uspješniji.

Ismail Zulfić, dječak rođen bez ruku, upoznao je Nick Vujičića

I zbog toga, Nick, hvala što si došao u Sarajevo. Hvala ti što postojiš! Hvala ti što nisi odustao od sebe kada si bio na ivici suicida. Jer zbog tebe, dječak Ismail koji je rođen bez ruku, i mnogi kao što je on, znaju da nisu sami i da mogu ostvariti svoje snove.

Nick Vujičić, danas, živi u Kaliforniji sa suprugom i četvero djece.