EMINA BASARA: Kad su mladi u pitanju, poručila bih im da ne dopuste nikome, pa čak ni onom "ja" koji stanuje u njihovoj duši, da im kaže da nešto ne mogu.

UREDNICA:Belma Skopljaković

Biografija

Emina Basara je rođena u Bugojnu 29.10.1996 godine gdje je završila Opštu Gimnaziju. Trenutno je student druge godine Engleskog jezika i književnosti te prve godine Italijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sklonost ka književnosti i pisanju poezije uočena je još tokom osnovnog obrazovanja, a  u prvom razredu srednje škole, na školskom takmičenju za najljepšu pjesmu osvaja prvo mjesto. Naredne godine, na takmišenju za najljepšu priču, osvaja također prvo mjesto. Na međunarodnom nivou, Emina je tri puta osvajala drugo mjesto na takmičenjima za najljepšu pjesmu u kategoriji srednjoškolaca u Srbiji, Novom Sadu odnosno na 3. Međunardnom konkursu  „Mihajlo Kovač „,  na 7. Međunarodnom konkursu „Mihal Babinka“  te na 3. Međunarodnom konkursu „Rade Tomić“. Pored pisanja poezije, Emina također piše i objavljuje na internet portalima priče i eseje u kojima obrađuje različite teme na svojstven način. Trenutno radi na svojoj prvoj zbirci pjesama.

Kada si počela pisati i kako je sve počelo?

Moji prvi dnevnik sa pjesmama i tekstovima ove godine navršava osam godina postojanja. U petom razredu osnovne škole kroz upoznavanje svijeta u jednoj novoj dimenziji, utočište i najbolje prijatelje sam pronašla u pisanju i čitanju knjiga. Kada se prisjećam zimskih raspusta, prvo što mi na um pada jesu igre na snijegu sa bratom, pečeni krompir i čitanje knjiga do majčinog pozivanja na spavanje. Tada bih pod lampom u sobi, u šarolike rokovnike koje su mi roditelji kupovali, zapisivala svoje misli kroz stihove. Imala sam i tu sreću da su me u osnovnoj školi podučavali prije svega pedagozi, pa tek onda nastavnici pa su me s tim u vezi uvijek i nesebično hvalili, podržavali te kačili moje pjesme i radove na panoe u hodnicima škole što je u meni stvaralo ogromnu dozu sreće i onaj prijeko potrebni osjećaj i saznanje- da vrijedim. Tek sada, kako godine prolaze shvatam koliko je to zapravo bilo važno i potrebno mom biću i na tome ću im vječno biti zahvalna. Pisanje je faza koju manje više svi prođemo, a pogotovo djevojčice, ali kako je vrijeme odmicalo i kako sam zakoračila u srednjoškolski život, shvatila sam da to postaje potreba ništa manje značajna od potrebe da se naspavam ili jedem što se zapravo direktno ogledalo kroz sve nagrade koje sam dobila tokom srednje škole i na lokalnom i na međunarodnom nivou. No, ja sam osoba koja čvrsto vjeruje u sve što radi i želi ostvariti, a ne posustaje na putu do ostvarivanju istog,  a to je upravo ono što presudi u svakom životu, u svakoj namjeri i svakom snu.

U čemu nalaziš danas inspiraciju za pisanje?

Inspiracija se ne pronalazi. Bar je ja nikada ne tražim. Ne pišem niti funkcionišem na taj način pa tako svaki put dolazim u sukob sa mislima i pokušajima da odgovorim na pitanje ovakvog tipa. Inspiracija je domaćin u mojoj glavi i duši, moj vjerni prijatelj i dovoljno je samo da odlučim da ću nešto napisati. Mnoštvo ljudi generalno umjetnike zamišlja kao ljude koji tek tako sjednu i naslikaju divan portret, pjesnike kako za manje od pola sata napišu pjesmu, a na kraju se sve svodi na vježbu i rad. Upravo o tome je i naš akademik Dževad Karahasan govorio. Citirat ću ga i time olakšati i meni i vama:
„Piscem se rađa, postaje, razvija se i uči se kako biti pisac. Teško onom ko se rodio kao pisac, ali ostao samo kod tog, nije učio i nije razvijao to neko zrno talenta. Ne smijemo zaboraviti na to da je talenat dar, a da nas darovi obavezuju. Talent koji vi niste razvijali učenjem, razmišljanjem i isprobavanjem okreće se vremenom protiv vas.“ A ja eto uvijek ponavljam prijateljima da ja i nisam neki talent već da samo malo bolje i spretnije slušam druge  i opažam oko sebe u odnosu na njih.

Tvoji najveći izazovi?

Čestit i sretan život u ovom darežljivom, a opet tako gladnom svijetu sa istim takvim ljudima kao (ne)prijateljima, komšijama, sugrađanima je zapravo moj jedini izazov. Čestitost je stvari izbora. Sreća ti se dodjeljuje baš kao i život. No, na kraju opet ti odlučuješ kako ćeš se nositi sa svim. 

Tvoji uspjesi na koje si najviše ponosna i koje bi izdvojila do sada?

Nikada nisam razmišljala na taj način niti sam  pravila bilo kakve razlike među dobivenim nagradama. Jednako mi je vrijedna ona diploma koju mi je uručio bibliotekar u prvom razredu srednje škole kao i one tri iz Novog Sada dvije, tri godine poslije. Svaka za sebe govori jedinstvenim jezikom, pali sazviježđe emocija, ali najsretnija sam kada vidim da moje riječi i misli bezgranično i sa mnogo ljubavi spoje tri naroda. I to je ona čar književnosti koja učini da joj se svaki put sigurnije predam. Umjetnost je zapravo jedini krov pod kojim svi možemo stojati, a da nikome ne bude tijesno niti da neko okisne.

Planovi za budućnost?

Planova ima mnogo, a o tome nikada ne pričam. Nadam se da ćemo opet nekada razgovarati te da ću vam tada reći šta sam uspjela uraditi. Tako je lakše. Pitajte me šta ne planiram uraditi. Dobit ćete mnogo sigurniji i istinitiji odgovor.

Tvoj pogled na današnje stanje mladih i poruka za njih?

Čvrsto vjerujem da bi se mnogo šta na ovim prostorima promijenilo kada bi mladi bili svjesni svoje moći i veličine. Nedavno sam i pisala o tome; treba nam intelektualna revolucija, a takvu samo mladi na plećima mogu iznijeti. Suviše smo pasivni i percepcija obrazovanja i života nam je jako loša i pogrešna. Možda je pasivnost i nuspojava pogrešnog korištenja i shvatanja društvenih mreža koje vam nude ogromnu  slobodu govora, daju osjećaj važnosti i mogućnost kojekakvog odlučivanja no kada se vratite u stvarni život, zapravo shvatite kako živite u vremenu pseudodemokratije kojom se zatomljuje latentni fašizam koji živite. No, žalopojke nikad nisu bile moj književni stil, zato je važno djelovati. Uvijek. Na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Kad su mladi u pitanju, poručila bih im da ne dopuste nikome, pa čak ni onom 'ja' koji stanuje u njihovoj duši, da im kaže da nešto ne mogu.
Budite izvor ljubavi i dobrote. Iznenadili biste koliko je žednih oko nas. Može se i svijet promijeniti, ali kako rekoše davno, planinu će pomjeriti samo onaj koji je u početku pomicao kamenčiće.

Posjetite i lajkajte facebook page Basarica:
https://www.facebook.com/basaricaa/?fref=ts

Pročitajte Emininu priču na Buka stranici: 

http://www.6yka.com/blogovi/blog/22153/emina-basara-ne-pristajem-zivjeti-u-neznanju