MERIMA ZORNIĆ: Otkako sam počela učiti slova moje emocije prema čitanju su se javile.

UREDNICA:Belma Skopljaković

1. O tebi: 
 Zovem se Merima Zornić, rođena 21.03.1993. godine u Sjenici. Završila sam gimnaziju općeg smjera. 2012.godine upisala sam Geografiju, na Prirodno - matematičkom fakultetu, Univerziteta u Sarajevu.
Smer sam nastavnički. Diplomirala sam septembra 2016. i iste godine, istog meseca upisala post diplomski studij na istom fakultetu. Govorim engleski i francuski jezik.
U slobodno vreme hobi mi je upravo čitanje i pisanje knjiga, a između ostalog i rešavanje sudoku-a i enigmatike.

2. Kada si počela pisati i kako je sve počelo? 
Kažu za svaku bolest da je genetska. Ja iskreno mislim da nisu samo bolesti. Otkako sam počela učiti slova moje emocije prema čitanju su se javile. U familiji smo svi književnici, pa eto nije me zaobišao taj gen. To čitanje preraslo je u veću dozu zaljubljenosti u knjige. Počela sam pisati.
Najprije su to bile teme za zadaću koje su se uvijek čitale kroz sva odeljenja generacije. Tek na početku 8. razreda napisala sam roman. Svoj prvi krimi roman od 503 lista obične male sveske. Roman se zove "Sve u svoje vreme''. Ostala je moja arhiva. Nakon toga obaveze u školi su rasle, a onda je došao fakultet i nisam se puno posvećivala pisanju. Čitala sam koliko sam stigla. Sada, kada završavam, počela sam ponovo pisati. Neću otkrivati detalje dok ne bude gotovo.

3. U čemu nalaziš danas inspiraciju za pisanje? 
Danas je puno pisaca, ako ih tako možemo nazvati. Danas je puno knjiga, a veoma malo ideja. Inspiraciju mi daje život. U toj jednoj reči spoznala sam milione mogućnosti. Spoznala sam da ta jedna reč je centar iz koje sve nastaje. Druga reč je, upravo, danas. Danas i život, su rođenje, bivanje i umiranje. Danas je i prošlost i budućnost. Danas je i promena i nešto što se ne menja.

4. Tvoji najveći izazovi?  
U životu su mi ljudi najveći izazovi. Sa ljudima živim i njima sam okružena.  Tako da mi njihov stav i poverenje u njih predstavljaju veliki izazov.

5. Tvoji uspjesi na koje si najviše ponosna i koje bi izdvojila do sada? 
Moj uspeh najveći, na koji sam najviše ponosna, jeste što nikada dosad nisam roditelje izneverila
ili im skinula osmeh s lica. Također, još jedan je što sam uvijek ostala dosledna sebi. Tako da mislim da se svematerijalno sveta ne može meriti sa jednim duhovnim.



6. Planovi za budućnost? 
Ne pravim dugoročne planove. Recimo da mi je trenutno plan samo u roku završiti master.

7. Tvoj pogled na današnje stanje mladih i poruka za njih? 
Danas, mladi imaju veliki problem. To je nezainteresovanost. Ne zanima ih druženje vani, odlazak u NVO ( iako tu mogu upoznati veliki broj svojih vršnjaka). Mladi danas rade na dodeljivanju statusa novijim bolestima ovisnosti o internetu.
Zaljubite se u pisca i nikada nećete umreti.


U nastavku imate priliku pročitati jednu od Meriminih priča:

Grad duhova

Osušeno parče hljeba ispade iz ruku. Bilo je toliko tvrdo da o njegovoj starosti govore dani. Mala, prašnjava ruka se sage da je uzme, a onda suza kanu na hljeb. Zatim druga. Prekriven prašinom i čađi preko prljavštine, virile su bionjače. To je jedino davalo naznake da je to još uvijek živo biće, osim što se kreće. Gledao je tu koricu hljeba kao spas i nadu. Za odrastanje, za druženje, za školu, za brak, a prije svega za život i detinjstvo. U tami i mraku , punoj noći bez mjeseca u sred dana, okružen  oronulim zidinama i ostacima tuđih prohtjeva i zabave on je pokušavao da omekša hljeb  i pojede. Nakon par trenutaka hljeb od suza je počeo mekšati i dječak sa slašću pojede svoj doručak, ručak i večeru. Tresao se na prvi pogled. Ne, drhtao je jer mu je bilo hladno. Nije osjećao gorčinu i surovost planete bačenu nad njim. Život je posmatrao iz svog ugla, dječijeg. Navikao je na veliku buku koja je dolazila s visina i harala zemljom. Navikao je na posljednje vriske majki kako  im se duša cijepa na milion komada dok joj čedo uzimaju iz naručja.  U njegovim očima to je svijet, misleći da su to njegove granice. Bila je neobična tišina što je zagolicalo njegovu maštu da je osjeti bliže. Polako, tiho pokušavao je da skloni sve što je svijet srušio. Izašao je kroz rupu u zidu dovoljno veliku za njega. Kakva lopta je to mogla da sruši? On nikada nije šutirao niti se igrao sa loptom. Trebao je, al nije. Svijet ga spriječio.

Čim je izašao za njega se zalijepi još jedan sloj čađi i prljavštine koji mu nije dozvoljavao da vidi jasnu sliku. Kretao se on polako držeći rukice na očima. Vidio je malo boja i išao pravo. Čuo je zarijeke, ali nije znao da je to plava boja.  Nastavio je. Ljudi su ležali po ulici. Nisu se micali. Oni su slobodni. To je bila njegova misao za njih. Toliko puta oko sebe je čuo riječ sloboda od onih koji su se micali, a nijednom od onih koji su nepomični bili. Oni su sad slobodni. Srećni su.

Začuo je vrisak i pobunu. Odjednom, njegova ruka se našla na ulici. To je prvo što je vidio, a onda je shvatio da mu je cijelo tijelo na ulici, samo što ga ne oseća. Pokušao je pomeriti ruku. Nije mogao. Ne oseća ništa i vid mu slabi. Postaoje zamagljen, a kroz glavu prođe:''I ja sam slobodan.''