SELMIR HASANOVIĆ: Ne, meni ne trebaju slatkiši i razne poslastice... Jedne usne vrele višnje su sasvim dovoljne da osjetim svu slast ovoga svijeta.

UREDNICA:Belma Skopljaković

O tebi:
- Moje ime je Selmir Hasanović, rođen sam u Travniku, a djetinjstvo i ranu mladost proveo sam u provincijskim predjelima Novog Travnika. Trenutno živim u Sarajevu. Što se mog životnog kredita tiče, 11. septembra ove godine sam uplatio i 21. ratu te na taj način krenuo na svoj 22. put oko Sunca. Student sam Elektrotehničkog fakulteta, a iako sam samo godinu dana udaljen od diplome, zvanje inženjer elektrotehnike nije ni među prve tri stvari koje bih nekome spomenuo prilikom predstavljanja. Da bih sebe opisao potrebna mi je samo jedna riječ: sanjar...
Svoje vrijeme (pri tome ne misleći samo na slobodno vrijeme) uglavnom provodim čitajući knjige. Pišem eseje i razne priče, na dobrom sam putu da objavim i prvi roman, a također pokušavam naučiti svirati gitaru. Veliki sam ljubitelj prirode, tako da slobodne vikende uglavnom provodim na planini.
U moderno doba zalutao sam iz perioda romantizma. Još uvijek nisam uspio pronaći put nazad, ali vrijedno radim na tome.

Kada si počeo pisati i kako je sve počelo?
- Mudriji ljudi kažu da su pisanju skloni oni ljudi koje zadesi neka nesreća, dok oni koji su sretni nemaju vremena, a ni pretjeranu želju, da svoje misli podijele sa olovkom i papirom. Zato sam sa pisanjem počeo pisati tek u trećem razredu srednje škole (prije toga nisam imao nekih većih životnih problema, mada kažu da i kad ti sve ide od ruke trebaš staviti kamenčić u cipelu, da te bar on žulja).
Pubertet je i meni, kao i mnogim vršnjacima, u svome koferu donio neke probleme, posebno na ljubavnom planu. Kao i gospodin Petrarka, i ja sam imao svoju Lauru, tako da mi je njegovo djelo poslužilo kao prvi putokaz što se pisanja tiče, mada sam poslije poprilično promijenio svoj stil pisanja.

U čemu nalaziš danas inspiraciju za pisanje?
- Uprkos godinama koje su prošle, i danas mi je najveća motivacija za pisanje moja "Laura". Kao što sam već rekao, pripadam periodu romantizma, tako da je sve što sam do sad napisao prožeto ljubavnim događajima i pričama. Najljepše se osjećam okružen zelenim prostranstima i šumama, tako da na takvim mjestima pronalazim i najveću motivaciju za pisanje.

Tvoji najveći izazovi u vezi pisanja? 
- Još u srednjoj školi mi je profesorica bosanskog jezika rekla kako smatra da ću biti novi Ivo Andrić. Iako se naš uvaženi Nobelovac i ja poprilično razlikujemo po načinu pisanja, a i po temama o kojim pišemo, svakako da mi je najveći izazov da jednoga dana postanem ono što mi je profesorica predvidjela.

Na šta si najviše ponosan u svom životu pisanja i postoji li priča ili dio koji bi izdvojio kao poseban?
- Najviše sam ponosan na kritike koje dobijem od osoba koje su mi jako važne u životu. Nekoliko puta sam doživio da prijateljice i moje sestre zaplaču čitajući neki moj novi rad koji im dam "na uvid", tako da su ti trenuci od neprocjenljive važnosti za mene i velika motivacija da pišem i dalje. Teško mi se odlučiti za neku određenu priču, koju bih izdvojio, ali jedan od dražih citata koje sam napisao mi je sljedeći:

"Kao srna plašljiva, skrivala je poglede u daljinu dok bi ju okružila veća grupa ljudi, ali ipak sam znao... Podigla bi te trepuške na par trenutaka i pogledala u centar polukruga koji smo napravili, centar u kojem sam se sa gitarom u rukama nalazio ja. Vjerovatno se nadala da neću primijetiti, da niko neće primijetiti...
Uvijek je bila takva, škrta kao Andrićeva "Gospođica". Štedjela je poljupce i zagrljaje, kao da nije znala... Novac nikada nije bio moja valuta. O, ne, lutko, jedino čime ja mjerim ovaj svijet su dva oka i dvije ruke... Ne, meni ne trebaju slatkiši i razne poslastice... Jedne usne vrele višnje su sasvim dovoljne da osjetim svu slast ovoga svijeta.
Prsti su se lakomisleno preplitali sa žicama gitare, a društvo, ne sluteći ništa, pjevušilo stare pjesmice. Krivili su more, čekali Bucu kraj Prve gimnazije... Naivci... Kako nisu mogli da vide?! Da nas ostave same da samo još jednom nađemo mir pod tim zvjezdanim plaštom... Da mi još jednom priča kako bi me vodila u daleke predjele, na beskrajna putovanja diljem kugle zemaljske... I kako bi mi još jednom poklonila tu jednosmjernu kartu za put sa koga povratka nema. Za put sa koga, još uvijek, pokušavam da se vratim..."

Snovi i konkretni planovi za budućnost?
- Iako sam izraziti protivnik novca i svega što se novcem može kupiti, ipak mi je jasno da je novac osnovni pokretač svega danas. Između ostalog to je bio i jedan od razloga zašto sam upisao jedan od najprestižnijih fakulteta u državi, tj. kako bih mogao ostvariti svoje snove. Snovi kao snovi, veliki i teško ostvarivi... Ipak, maštam o tome da ću jednoga dana zahvaljujući svom znanju sebi uspjeti obezbijediti uslove da ispunim svoj pasoš pečatima, svoju kuću ukrasim vlastitom bibliotekom i da imam jednu baštu u kojoj bih se mogao posvetiti pisanju. Velika želja mi je da objavim barem jednu knjigu, a unatoč tome što trenutno ima stvari koje imaju veći prioritet, na tu svoju želju sasvim sigurno neću zaboraviti.

Tvoj pogled na današnje stanje mladih i poruka za njih?
- Najradije bih svojim pjesmama, citatima i porukama promijenio svijet. Kao što Indeksi kažu: "Da sam ja netko, ne bi, ne bi ljudi život proklinjali, sve bi ruže ženi poklanjali..."
Nekada sam mislio da će svi zastati, pročitati ono što napišem i nakon toga koračati sasvim drugim stazama u svom životu, stazama koje sam ja utkao. Jasno mi je da se to neće desiti, ali bih volio da se mladi vrate sa stranputice kojom su krenuli, da se posvete prirodi umjesto kafićima, knjigama umjesto mobitelima... Kažu da osobe koje čitaju knjige žive hiljade života, a osobe koje ne čitaju žive samo jedan. Najiskrenije bih volio da mladi počnu čitati više, jer se mali broj nas, koji mnogo čitamo, osjećamo pomalo sebično, sve te živote uzimamo samo za sebe...

Hvala ti na razgovoru!
- Hvala i tebi, nadam se da će moji odgovori nacrtati barem jedan mali osmijeh na lice onoga ko bude čitao.