FARUK ČALKIĆ: Ne vjerujte Štuliću kada kaže da Amerika nije rad i znoj! :D

UREDNICA:Belma Skopljaković

1. Reci nam nešto o sebi!
Moje ime je Faruk Čalkić, imam dvadeset godina i trenutno sam student treće godine arhitekture na Bennington Koledžu, malom fakultetu na jugu savezne države Vermont, SAD. Odrastao sam u Gornjem Vakufu - Uskoplju, gdje sam živio do svoje šesnaeste godine;  zatim sam dvije godine provodio većinu svoga vremena u Mostaru, gdje sam pohađao Koledž ujedinjenog svijeta, da bih se potom preselio u Ameriku, mali grad po imenu Bennington koji je trenutno moja stalna lokacija.

2. Studiraš u Americi. Kako se to sve desilo? Objasni nam ukratko.
Kao što sam već rekao, odrastao sam u GV-U, i išao sam u gimnaziju u školi koja radi po principu ‘dvije škole pod jednim krovom’, koji je samo jedan od primjera institucionalne segregacije u mom rodnom gradu. Odrastanje u takvoj sredini jednostavno istrenira čovjeka da se bori za sebe da bi na bilo kakav način izbjegao uticaj takve nezdrave sredine. Moja zlatna karta je bilo apliciranje na UWC Mostar, škola koja je suštinski treći i četvrti razred srednje škole. Samim tim što sam pohađao ovu prestižnu školu sam sebi otvorio ogroman broj prilika za bolju budućnosti. Tokom druge godine u Mostaru sam aplicirao na šest univerziteta, bio primljen na tri u Americi i konačno se odlučio za Bennington Koledž. Razlog zašto sam odabrao Bennington je veoma jednostavan, a to je zato što je Bennington jedina institucija na koju sam bio primljen, a koja nema tradicionalni sistem studiranja; naime svaki učenik razvija i usavršava svoje akademske interese bez ikakvih ograničenja ili obaveznih predmeta.



3. Odakle želja za odlaskom? I koliko je teško uopće donijeti takvu odluku?
Želja za odlaskom je u mom slučaju bila produkt faktora kao što su neperspektivna sredina i generalno loša situacija u državi, i nekog tinejdžerskog hira i bunta i dokazivanja da se može imati kontrole nad svojim životom. U isto vrijeme, ja na svoj odlazak nisam nikada gledao kao stalan i konačan tako da je odluka zapravo bila biranje između osrednjeg života koji bih mogao priuštiti u Bosni ili biranje jedne veoma ispunjavajuće avanture koja je do sada mnogo doprinijela razvoju moje ličnosti i mojih pogleda na svijet. Istina je da je uvijek teško ostaviti roditelje i prijatelje iza sebe, što se u mom slučaju svodi na devet-deset mjeseci odsustva, ali u isto vrijeme mislim da je bitno razmišljati malo dalje u budućnost i iskoristiti prilike koje se isprva čine kao korak u nepoznato. Potrebno je izaći iz svoje komfor zone da bi se došlo do bilo kakve promjene.


4. Znamo da si se upravo zaposlio. Šta je u pitanju? Opiši nam ukratko čime se baviš?
Jedan od uslova studiranja na Bennington Koledžu je to da svake zime, tokom sedam sedmica januara i februara, svaki učenik nađe posao u struci koja ga zanima. Tako sam ja tokom svoje prve zime radio na kampusu, a prošlu i ovu godinu provodim u Nju Jorku.
Ove godine sam dobio posao asistenta dizajnerice interijera koja se nedavno preselila iz Los Anđelesa i koja trenutno radi na proširivanju svoje baze klijenata u Nju Jorku. Iako su samo tri radna dana iza mene, ja sam već uveliko uključen u nekoliko projekata. Jedan od mojih glavnih zadataka je organizacija i nabavka materijala za događaj koji se zove “Večera Orhideja”, koji organizuje Botaničko udruženje Nju Jorka. Deset umjetnika bude izabrano svake godine kako bi dizajnirali tablescape, što suštinski znači dizajn stola za večeru za dvanaest ljudi, i gdje su glavna tema orhideje. Ovo je mnogo zanimljiv zadatak zato što kompletan dizajn ide na aukciju početkom februara, i sva sredstava od aukcije se doniraju botaničkom vrtu za proširivanje njihove istraživačke kolekcije.

5. Kako je tamo "preko bare"? Postoji li "American dream"?
Ovdje, “preko bare”, je prije svega mnogo drugačije, i culture shock traje nekoliko mjeseci. U početku se veoma teško navići na svakodnevni život iz razloga što je cijelo Američko društvo fokusirano na pojedinca i njegov uspjeh. Ovo je vjerovatno jedna od navjećih kulturoloških razlika, a to je činjenica da je Američko društvo mnogo sebičnije nego Balkansko, na koje sam ja navikao. Pored toga život je mnogo brži u svakom pogledu, i rijetke su situacije kada se Amerikanac sjeti da malo ‘išćejfi’ u sred dana - kafa se jednostavno pije u autu dok se voziš na posao, a usput si je kupio u Starbaksu bez da si napustio svoje sjedište, jer je veoma velika šansa da žuriš negdje. Što se tiče tog Američkog sna, ja iskreno mislim da je on prošao kroz nekoliko značajnih promjena i da danas znači nešto sasvim drugo nego što je značio u ranim tridesetim godinama prošlog stoljeća. Međutim, rekao bih da je suština Američkog sna i dalje prisutna, a to je da svaki pojedinac može uspjeti sve dok usmjerava stoposto svog vremena i svoje energije ka ostvarenju ciljeva.

6. Ima li mladih ljudi sa Balkana u gradu u kojem živiš i studiraš? Da li se družite?
Jedan od razloga zašto moj odlazak nije zapravo odlazak je taj što na Benningtonu studiraju moja tri prijatelja sa kojima sam išao u školu u Mostaru, a ukupno nas ima desetak sa Balkana, u svakoj godini po nekoliko i stalno se družimo zajedno.

7. Šta bi preporučio ljudima koji žele otići studirati tamo?
Svim zainteresiranim za studiranje vani, bilo to u Americi ili gdje drugo, bih poručio da se usude riskirati i da se odluče na taj korak u nepoznato, jednostavno zato što je ishod cijele situacije nevjerovatan osjećaj ponosa i uspjeha.

8. Možeš li uporediti mlade u SAD i BiH i regiju?
Kao neko ko je odrastao na Balkanu, pa onda otišao u Ameriku i ko trenutno spada u tu neku sivu zonu što se tiče ličnog identiteta, ja imam mnogo da kažem o razlikama između mladih u Americi i na Balkanu. Osnovna razlika se tiče pogleda na svijet i pogleda na društvo kao društvo ili kao na skup individua, jer su mladi u Americi mnogo više sebični i navikli su da se bore za sebe, dok mladi na Balkanu skoro uvijek računaju na podršku prijatelja i porodice. U isto vrijeme, mislim da je rat, koji se desio tokom devedesetih, značajno uticao na moju i generacije poslije moje, i nekako nam se svi problemi mogu svesti na posljedice rata ili poslijeratne događaje. Na drugoj strani, Amerikanci iz moje generacije generalno nemaju mnogo problema iz prošlosti koji toliko značajno utiču na njihove živote.

9. Kakvi su tvoji planovi za budućnost?
Moji planovi za budućnost su i dalje mutni i nisu još definirani u potpunosti. Trenutno razmišljam o ostajanju na godinu dana u Americi po završetku studija, a poslije toga ili master studije ili neki drugi posao, poželjno u Evropi ili Balkanu ako se pruži prilika. Već sam se nekako nesvjesno odlučio da Amerika, ma koliko dobra država za studiranje i putovanje, ne spada pod države u kojima vidim sebe da živim na duge staze.

10. Neke poruke za nas mlade na Balkanu!
Ne vjerujte Štuliću kada kaže da Amerika nije rad i znoj!
Šalu na stranu, mislim da je bitno cijeniti ono što imate, jer ćete saznati pravu vrijednost stvari tek kada ih nemate.

11. Hvala ti na intervjuu od srca!
Hvala tebi, i želim ti svu sreću u budućem radu! :)