IVANA ŠĆEPANOVIĆ: Ako te tvoji snovi ne plaše, onda nisu dovoljno ni veliki.

UREDNICA:Belma Skopljaković

1. Reci nam nešto o sebi!

Ja Sam Ivana Šćepanović jedna obična djevojka koja živi u oblacima i u svim svjetovima koje stvorim u glavi, a za te svjetove krivim knjige koje su moja prva ljubav i moj najbolji prijatelj.

2. Kako si  došla do ovog posla, zašto si odlučila da postaneš stjuardesa?
Iskreno, sve se desilo iznenada. Još kao mala djevojčica sam gledala na filmovima stjuardese sa kapicama i sa širokim osmijehom kako hodaju avionom, u mojim očima one su bile tako magične, tako savršene da sam jednom kao mala djevojčica baš željela biti jedna od njih... Međutim kad čovjek odraste zaboravi svoje snove i skloni ih sa strane. Od straha od neuspjeha, nemogućnosti i od nevjerovanja u samog sebe izgubimo nešto što jako želimo... Tako sam odustala i posvetila se fakultetskim obavezama i iskreno nisam bila sretna... Pitala sam se zašto, a onda kao film stare slike su mi se počele vrtiti u glavi i rekla sam samoj sebi Nesto moram mijenjati! Otišla sam na prvi intervju i, hvala Bogu, dobila posao.

3. Kako izgleda jedan tvoj radni dan? Opiši nam ukratko život među oblacima.
Jedan dan u oblacima izgleda otprilike ovako: Moraš dva sata prije leta biti spreman, to znači 4 sata prije leta da se pripremiš, našminkaš i obaviš sve obaveze prije leta, to jest,  život među oblacima je često i nenaspavan život. Iskreno, dosta ljudi o ovom poslu ima mnogo predrasuda, ali stjuardesa u avionu je i konobarica i doktor i dadilja i heroj. Tokom treninga naučiš prvu pomoć, kako poroditi ženu, u slusaju neke hitne situacije uvijek ćemo se prvo pobrinuti da sve putnike prvo spasimo, pa tek  onda ćemo misliti na sebe. Iskreno, svaki dan u oblacima je drugačiji, svaki dan upoznaš i vidiš nove ljude, nove kulture i iznenadiš se kako je svaki čovjek u dubini kao knjiga mističan, magičan i krije neku tajnu i pouku u sebi. Jedan dan u oblacima je ispunjen serviranjem kafe i napitaka, osmijehom kojeg nikad ne skidaš sa lica i magijom koje kriju putnici koji dolaze i odlaze...

4. Gdje vidiš svoju karijeru u narednom periodu, kakvi su planovi?
Iskreno, trenutna sam sretna i zadovoljna, pozitivna i omptimistična i zahvalna. Za sad mi je jedini plan da nastavim biti sretna, a za planove ćemo da vidimo, život je na kraju krajeva ono što ti se događa kad ne planiraš ništa. Vjerujem da sam za sada na pravom putu 🙂

5. Kako potisnuti strah od nepoznatog i donijeti velike odluke koje mijenjaju čitav život, kao što si ti napravila?
Iskreno, bila sam pravo uplašena, počevši od odlaska na intervju, pa do samog odlaska u drugu zemlju. Sjećam se dan prije svog odlaska sam toliko plakala i toliko se bojala i sumnjala u sebe da mi je prišao jedan prijatelj sa najboljom porukom na svijetu, rekao mi je : "Ako te tvoji snovi ne plaše,  onda nisu dovoljno ni veliki." I u tom trenutku je sve poprimilo drugu boju, strah sam prihvatila kao pozitivnu stvar, kao stepenicu koja vodi uspjehu, shvatila sam u tim trenucima da i ako padnem mogu se dići.

6. Tvoj pogled na današnje stanje mladih! Šta bi im poručila?
Iskreno o stanju mladih je i teško pričati, mi nemamo nikakvo stanje u našoj zemlji. Svi su razočarani, slomljeni i umorni od svega, od silnih štela, diploma koje samo stoje kao slike na zidu, a posla nigdje, od nepravde i zlih političara koji ne ulažu u budućnost mladih. Ali,  ja odbijam tako gledati, otišla sam jer sam odbila da tako gledam. Moja poruka za sve mlade je da odbijaju da gledaju tako, da se bore do zadnjeg dana, da mijenjaju sebe, svoje poglede, da sanjaju cijelim svojim srcem i da ostvaruju svoje snove, da vjeruju u čuda, da se zalažu za ono u šta vjeruju makar i sami stajali. Jer znaš ono: "Nisu nesretni oni kojima se snovi nisu ostvarili, već su nesretni oni koji nisu ni sanjali!" Samo nebo vam(nam) je granica...