Valentina Gagić: Ja sam od moje djece mnogo naučila



UREDNICA:Belma Skopljaković

1. Predstavite se ukratko našim čitateljima!
Najčešće me zovu Vanja. Majka sam sjajnih tinejdžera koji su oplemenili moj život, satkali emocije od nerazumnih strahova za njih, do beskrajne sreće od njih. Aktivistkinja sam u nevladinom sektoru i neko ko vjeruje u ljude, iskreno i nepopravljivo. Iza mene su skoro 43 godine životnog iskustva koje su mi pružile brojne uspone i padove, dale lekcije iz kojih sam nastojala učiti. U suštini, veoma sam vedra osoba, nikada mi nije bilo dosadno i nikad mi ništa mi nije „mrsko“...pa, čak i da me neko pošalje u prodavnicu po hljeb, mlijeko...bilo šta. Neki jedva čekaju da odrastem  

      2. Je li istinita ona dobro poznata tvrdnja: “Malo dijete – mala briga, veliko dijete – velika briga”?
U mudrosti koje su izgovorili stari ne treba sumnjati. Ali, baš tu tvrdnju teško je razumjeti dok se ne nađete u životnoj situaciji koja će vas na to podsjetiti. 

Brige roditelja za djecu nikada neće isčeznuti, one su neprekidne. Naravno, mijenjaju se forme u kojima naši strahovi zauzimaju prostor i oblike. Kad su mali brinemo zašto plaču, šta ih boli, da li će se fizički povrijediti i nekako nadziremo situaciju svojim prisustvom...željno čekajući da odrastu. Eh, onda dolaze faze o kojima bi se mogli pisati romani, od školskih, preko pubertetskih dana, pa do zauvijek...sudeći po mojim roditeljima. Posebno je izraženo, u našoj kulturi, da ta pretjerana zaštitnička briga često sputava djecu da budu kreativni, samostalni i sposobni da se prilagode promjenama u prilično turbulentnom i ponekad okrutnom okruženju u kojem živimo. Život na kraju sve fino posloži, da budemo prvo djeca, a onda i roditelji...da nas neprospavane noći podsjete koliko smo briga donijeli našim roditeljima.
  
3. Koliko posvećenost roditelja utječe na djetetov sveukupni razvoj i odrastanje? Jesu li roditelji uopće svjesni svoje ogromne uloge u dječijim životima?
Odnos između roditelja i djece ima izuzetno značajan uticaj na razvoj i odrastanje i vjerujem da su roditelji svjesni toga. S druge strane neprekidna borba za egzistenciju i trka sa vremenom utiču na to koliko će roditelji biti posvećeni. Često želje i mogućnosti nisu u skladu. Desi se i da zarobljeni u ljušturi vlastitih problema propustimo prilike da uživamo u zvjezdanim trenucima sa našom djecom. Stalno se preispitujem da li sam mogla bolje, da li je trebalo drugačije. I mislim da bi isto pitanje visilo u zraku i kada bi posvećenost bila maksimalna. Ja bih voljela da sam više vremena provodila sa Nikolom i Ninom. Nedostaju mi naša urnebesna jutra i zvonki smjeh u večernjim satima izazvan nezgodama koje su se dešavale meni nespretnoj tokom izvođenja pantomime. Uvijek će mi faliti još malo vremena da provedemo skupa...danas, kada nisu kod kuće.

4. Koliko je teško odgajati dijete koje je karakterno različito od samog roditelja?
Sa ove distance mogu reći da je to blagodet. Naučeni smo da na različosti gledamo kao prednost. Usklađujemo energije kroz ljudske vrijednosti koje nosimo u sebi. Mada, bilo je potrebno je mnogo energije, razumijevanja i čiste ljubavi da se razumno suočim sa činjenicom da naša djeca nisu naše kopije i da ne možemo kroz njih ostvariti svoje planove. 

Ja sam od moje djece mnogo naučila. Posmatrajući ih, sukobljavajuću stavove sa njima, analizirajući njihova ponašanja, osluškujući ono što mi govore. Znala sam upasti u zamku da svoja očekivanja, u smislu šta bih željela da oni budu, stavim ispred njihovih potreba. Znala sam se i zamisliti nad tom mojom sebičnosti. Znala sam, nekad davno, više brinuti o tome šta će okolina reći zašto je kćerka prošla pored komšije namrgođena i bez pozdrava, nego kako se ona osjećala u tom trenutku. Nevjerovatno. Blokirana strahom za neku  budućnost znala sam neprimjereno ragovati na njihove odluke. Moram priznati da je, nesvjesno a dominantno, karakter moje kćerke i način na koji je ona branila svoju individualnost, nenametljivo i pravedno, u velikoj mjeri uticao na moja razmišljanja danas. Sjećam se da mi je jednom prilikom rekla, nakon otpora koji je iskazala po ko zna koji put ne želeći da obuče ono što bih ja voljela da vidim na djevojčici, da sam ja potrošila sve svoje kreativne ideje na nju dok je bila sasvim mala, toliko da je iscrpljena od vedrih boja, tufnica, mašnica, cvjetića, tila i drugih „ženstvenih“ dodataka, da to nije njen izbor. I još mnogo anegdota u borbi za samostalnost imamo. Raduje me što je tako.


5.      5. Kako postaviti granice djetetu i do kada to činiti? Kada prepustiti djetetu potpunu odgovornost prema životu?
Ne znam da li sam baš prava osoba za to pitanje. Sa 14 godina otišle smo od kuće sestra i ja, na školovanje u Sarajevo. I nekako, relativno rano roditelji su nam prepustili, ne baš potpunu, ali veliku odgovornost prema životu, a opet uvijek su tu, kao naša neizmjerna podrška. Ja sam im danas beskrajno zahvalna zbog te slobode kojoj su nas naučili i ništa manje od toga ne želim priuštiti svojoj djeci. Kada govorim o postavljanju granica djeci, mislim da ih je previše, često i bez potrebe. I duboko vjerujem da to nije najbolji način da se postignu očekivani rezultati. Za mene postavljanje granica ima smisla ako to  podrazumijeva da ne trebaš činiti ništa što će tebi ili drugom doprinijeti da se osjećate loše. Opet, recept za idealne roditelje ne postoji...svako pronađe neku svoju mjeru.

6. Koliko je teško, kao roditelju, shvatiti da je dijete odrastao čovjek i da su njegove odluke njegov vlastiti izbor?
Negdje sam pročitala da onog trenutka kada odlučiš da rodiš dijete, trebaš biti svjestan da će tvoje srce lutati izvan tvog tijela, do kraja života. I to je tačno. Ne mogu izmjeriti koliko je teško, ali mogu reći da zamjenu za svu tu tjeskobu možemo naći u vrijednostima bića kojim smo život podarili. Kada se osvrnemo oko sebe da možemo reći da su naša djeca i ono što su postali u punom ljudskom kapacitetu, naš najveći uspjeh. Njihov odnos prema drugima, vrijednosti koje su izgradili, pogledi na život, otvorenost koju nose, vlastiti izbori koje čine...i baš te odluke koje su u njihovim rukama. To je, ustvari naša nagrada. 

  7. I za kraj, poruka za roditelje i poruka za mlade?
Neka to bude moja misao, više nego poruka. Razmišljam o ulogama koje nam život dodijeli...da osjetimo čežnju i tu neopisivu vezu koju otkucaji srca stvaraju. Često poželim...ušuškati u zagrljaj svoju djecu...i ušuškati se u zagrljaju svojih roditelja. Jedino čiste ljubavi, za one koje rodiš, nikad ne nedostaje.
8. Hvala od srca!
Hvala tebi za energiju koju ulažeš promovišući istinske vrijednosti i uspješne mlade ljude. Hvala ti što si me potakla na razmišljanje i što sam raspakovala kofer sa uspomenama. Možda nekad, kada budem stara baka, možemo napraviti refleksiju iz tog ugla. Biće zanimljivo, sigurna sam.



Primjedbe