ARNELA GALIJAŠEVIĆ:Nemoguće je opisati emocije koje me obuzmu kad stanem na scenu, pod svjetla reflektora

UREDNICA:Belma Skopljaković

Ukratko o tebi

Zovem se Arnela Galijašević. Rođena sam 31.10.1994. godine u Tuzli. Završila sam Gimnaziju „Meša Selimović“ i trenutno sam ponosna studentica Fakulteta elektrotehnike u Tuzli. U slobodno vrijeme nastojim da što više volontiram i da se bavim humanitarnim radom.

Pozorište je postalo bitan dio tvog života. Kada i kako se rodila ta ljubav prema daskama koje život znače?

Često imam običaj reći da se ljubav prema pozorištu rodila zajedno sa mnom. Još odmalena sam voljela da se pretvaram da sam neko drugi. U vrtiću sam izmišljala razne priče i događaje i prepričavala ih svojim drugarima koji su pozorno slušali. I danas često zabavljam raspričane taksiste, izmišljajući u momentu anegdote i nastojeći tako da im na trenutak uljepšam svakodnevnicu.

Moja učiteljica, a poslije i razredna su to primijetile i pozvale me na seminar koji je tada u mojoj osnovnoj školi držao Adnan Mujkić, tad još uvijek student glume.

To je bilo u proljeće 2008. godine, kada je i osnovano Pozorište mladih Tuzle. Adnan me pozvao da se priključim dramskom studiju koji je on planirao da pokrene i danas ponosno mogu reći da sam ja prva generacija Dramskog studija Pozorišta mladih, koji je i danas aktivan projekat, mnogo većih razmjera nego te davne 2008. Tokom godina sam igrala u mnogim predstavama Pozorišta mladih, koje su na festivalima u regiji, ali i Evropi osvajale prva mjesta. Zadnjih nekoliko godina sam saradnik na radu dramskog studija, čiji je cilj prvenstveno da gradi samopouzdanje kod djece i mladih, naravno kroz dramske tehnike.

Šta znači biti glumica?

Ja za sebe ne mogu reći da sam glumica, jer sam svjesna kakav trnovit put se mora preći da bi se postao glumac u Bosni i Hercegovini. Ali kao amaterska glumica već mogu proći. Za mene je gluma najljepši vid umjetnosti i omogućava mi da barem na trenutak budem neko drugi, da živim drugi život, da sagledam stvari iz više uglova. Nemoguće je opisati emocije koje me obuzmu kad stanem na scenu, pod svjetla reflektora. U tom trenutku ništa drugo nije bitno... Glumac mora da razumije lik koji igra, njegov mentalni sklop, emocije, da suosjeća s njim, nebitno kakva uloga je u pitanju. Da opravda svaki postupak, kako bi sam doživio ulogu i na kraju kako bi to što vjerodostojnije predstavio publici.

Koji su tvoji planovi za budućnost?

Ne volim da pravim dugoročne planove. Prije svega, namjeravam da završim fakultet. Smatram da je neophodno da ulažem u sebe, u edukaciju u svakom obliku. Namjeravam da steknem nova znanja i vještine koje ću moći da iskoristim i prenesem na djecu i mlade ljude s kojima danas radim. Ono što mene pokreće je želja za novim iskustvima, poznanstvima, upoznavanjem drugih kultura i običaja, a savršena prilika za to su putovanja. Stoga se trudim da svake godine posjetim barem 2 mjesta na kojima nikada prije nisam bila i iskreno se nadam da ću i u budućnosti imati priliku za to.

Šta misliš o današnjem stanju mladih i koja promjena je neophodna za društvo?

Mislim da mladi ljudi u našoj državi nikad nisu prolazili kroz veću moralnu krizu. Svakodnevno se suočavamo sa nizom problema za koje je u velikoj mjeri odgovorna naša država, ali ni mi sami nemamo ništa manju odgovornost. Većina mladih ljudi je izuzetno pasivna i ne žele da rade na poboljšanju svog statusa. Mi se moramo sami izboriti za svoje „mjesto pod Suncem“ i ne očekivati ništa od države i institucija. Ako se ne budemo neprestano trudili, uz sve uspone i padove koji idu uz to, onda nećemo biti ni primijećeni. Smatram da se mladi moraju više okrenuti nevladinim organizacijama, volonterizmu i neformalnom obrazovanju, zbog lične satisfakcije, kao i zbog svih beneficija koje to nosi sa sobom. Kroz volonterski rad se stiču kontakti od neprocjenjive vrijednosti, poznanstva i, najbitnije, iskustva, radne navike, znanja i vještine neophodne za naše lično usavršavanje. Na taj način, svako će dobiti i stvoriti svoju priliku za uspjeh.

Šta bi poručila cijelom svijetu?

Poručila bih svima da nikad ne odustaju od svojih snova, želja i ciljeva. Najbolje stvari se dešavaju onda kad najmanje očekujemo. Nikad nikom ne dozvolite da vas obeshrabri i da vas ubijedi da nešto ne možete! Sve je moguće kad vjerujete. Ne propuštajte prilike. Putujte, puno putujte. Svaki put kad upoznate jednu novu kulturu, naučite nešto i o zemlji iz koje dolazite. Putovanja razbijaju predrasude i uče nas kako da budemo bolji ljudi. Uvijek učite, radite, trudite se. Dokazujte se. Neko će to znati da cijeni. Sami kreiramo svoju budućnost i na nama je da odlučimo kakav život želimo. Iz svega pokušajte nešto naučiti i izvući pouku. Ako nekad i pokleknete, ne dozvolite da to dugoročno utiče na vas. Bitno je poslije svega nastaviti dalje, čvrsto koračajući, uzdignute glave. Čuvajte ono najvrjednije što imate, porodicu i prijatelje. I najvažnije od svega, uvijek treba ostati čovjek i ne dozvoliti da bilo koji uspjeh ili neuspjeh uništi ljudskost u nama.

Hvala na razgovoru!

Hvala tebi Belma što si stvorila jednu divnu priču, omogućavajući mladim ljudima da podijele svoja iskustva i nekog potaknu na pozitivne životne promjene.