BELLSPIRATION CLUB - Arnela Islamović: Radimo da bismo živjeli, ne živimo da bismo radili! (Part 3/4)

 

1) Kažu da kad vidiš uspješnog čovjeka pitaj ga šta čita, šta sluša, koga sluša i kojim principima se vodi u životu. Možeš li nam odgovoriti na ova pitanja – šta čitaš, šta slušaš, koji su tvoji životni principi?

Ja sam istinski knjigoljubac i majka mi je podijelila tu ljubav još od najranijih godina. Knjiga je najbolji poklon koji mi neko može pokloniti. Trenutno najviše čitam psihološke, motivacione, vjerske... U ovom periodu godine, to me smiruje i uz njih se odmaram. Knjige su zaista blagoslov.

2) Imaš li savjet kako da ostvarimo svoj uspjeh u životu? Kako pobijediti strah i kročiti izvan
zone komfora?

Uspjeh je, kao što rekoh u nekim od prethodnih pitanja, relativna stvar. Za svakog je drugačija definicija. Za mene je uspjeh suočiti se sa svojim strahovima ravno u lice. Npr., jučer sam prvi put bila na ovakvoj vrsti planinarenja gdje smo se penjali na vrh planine od 1700m. U jednom trenutku smo prelazili dio koji je bio izrazito strm, skliza,k a snijeg je dodatno otežavao situaciju. S moje lijeve strane je bila provalija, i samo jedan pokrešan korak noge, ne bi me više bilo. Kad smo stigli do najstrmijeg dijela, moje noge su se počele tresti, cijelo tijelo je drhtalo od straha, došlo mi je da plačem od muke, iako su mi dva prijatelja bili jedan ispred, a jedan iza mene; mene tada niko nije mogao spasiti. Niko se nije mogao suočiti s mojih strahovima osim mene same. Naravno, nastavila sam polako, uz molitvu i strpljenje i jedina zelja mi je bila da dođem čitava do cilja. To je uspjeh. Kao i život. Uvijek će biti strmina, biće neprikladan teren i prognoze, ali mi samo trebamo nastaviti dalje.

3) Kao mlada poduzetnica, da li nekad kloneš pod pritiskom obaveza i kako se dižeš poslije tih faza? Kako se motivišeš da nastaviš dalje?

Često klonem, za što mislim da se svima dešava, baš svakoj poslovnoj osobi na svijetu. Često tako ponovim mladima koji mi kažu da bi najradije odustali nakon što su nešto započeli, jer su nesigurni i slično... Ja im kažem "Mislite da ja ne klonem? Da meni ponekad nije teško ustati i nakon nekih problema i nedostatka vremena da se sve dovrši, najradije bih se ispalila negdje gdje me niko ne zna?" Njima bude lakše. A i meni. Sve je to sastavni dio života i ne bi valjalo da nije tako. Ljudi "odbacuju" nedostatak volje, tugu i sve druge "negativne" emocije. Ne žele da ih prihvate kao dio njih. Zato se one vremenom pretvore u nešto gore i opasnije, ukoliko ih ne prihvatimo. Dakle, svaku emociju u sebi treba prihvatiti, zato i s razlogom postoji cijeli spektar istih. Svi smo mi samo ljudi, od krvi i mesa, i baš svi se suočavamo sa istim stvarima. Trebamo se malo nježnije ponašati prema vlastitim bićima. Ovdje smo da iskusimo život. Radimo da bismo živjeli, ne živimo da bismo radili.