BELLSPIRATION CLUB - Tanja Grabovac: U Sahari sam prvi put u životu “čula” tišinu (Part 2/4)

 

1) Draga Tanja, tvoj Instagram je pun prelijepih slika sa putovanja. Ti si definitvno neko ko voli putovati. Reci nam, za Bellspiration, šta putovanja predstavljaju za tebe?

Definitivno si u pravu i hvala ti mnogo! Putovanja sam uvijek povezivala sa – putem u nepoznato. Nepoznato je za mene uvijek predstavljalo znatiželju, ulazak u svijet koji mi još nije poznat, a kojeg želim otkriti. Putovanja mi predstavljaju slobodu, novu svježinu.

2) Ja znam da si posjetila Siriju i Iran? Možeš li nam približiti život tih naroda, iz tvoje
perspektive, naravno?

Zanimljiva je usporedba u tom pitanju izmedju Sirije i Irana. Mnoštvo je različitosti između ove dvije države (prije svega pričamo o jednoj arapskoj kulturi – Siriji, dok u spomenu na Iran pričamo o perzijskoj kulturi), te bih počela prvo sa Sirijom, zatim Iranom, te na kraju možda pronaći sličnosti.

Arapska kuhinja, začini, raznolikost arapskih država u kulturalnom i jezičnom smislu je dugo predmet mog osobnog interesa. Mogla bih reći kako je Arabija – u geografskom smislu, moje omiljeno područje. Mnoštvo sam upita dobila nakon putovanja u Siriju, o stanju u Siriji. Naime u 2019. godini sa grupom iz Austrije posjetila sam Libanon, Beirut, gdje smo učestvovali na ekumenskom susretu mladih iz Europe i Bliskog Istoka. Riječ je o poznatom Taizé ekumenskom susretu. Nakon Beiruta, sa grupom iz Austrije, odlučili smo posjetiti Damask, Siriju. Dobiti vizu nije bilo jednostavno, te je proces trajao nekoliko mjeseci unaprijed. No, zahvaljujući svećeniku koji nas je vodio, te njegom prijatelju iz Damaska, obitelji ovog prijatelja, te zbog bliskog kontakta sa biskupom u Damasku, dobili smo poziv od samog biskupa, te samim time su nam odobrili vizu na granici sa Sirijom. Put iz Beiruta do Damaska nije dug put, ca 2-3 sata. No, zbog čekanja na granici zbog vize, trajalo je par sati duže. I dalje me ljudi pitaju: je li te bilo strah? Haha… Uopće ne. Znali smo da je Damask siguran grad za posjetiti, imali smo dobre kontakte za vizu, te nas je dočekala obitelj navedenog prijatelja koji je organizirao cijelokupnu posjetu za nas. Znala sam to tad je arapska kuhinja moja najdraža, no probati i jesti je direktno u Libanonu ili Siriji je jedno drugačije iskustvo. Njegova obitelj dočekala nas je sa večerom u Damasku. Sjećam se da sam pojela puna 3 tanjura različitih jela… Ne sjećam se da sam ikad jela ukusniju hranu 😊

Kao teologinji iznimno mi je bilo korisno posjetiti Libanon i Siriju. Uglovi ulica starog Damaska
ispunjene su raznim kipovima svetaca, svetica, Isusa, … Posjetili smo crkvu sv. Ananije, jednu od najstarijih crkava u svijetu. Noćili smo u samostanu sv. Pavla, gdje se nalazi monument koji prikazuje Pavlovo obraćenje (upravo u blizini vrata starog Damaska), te gdje se nalazi kapela u kojoj su ostaci nekadašnje ceste ispod koje su se okupljali prvi kršćani. Sirija je prelijep primjer spoja religija, kultura, jezika – vidljivo u velikoj džamiji, Umejadskoj dzamiji u Damasku – kao bivšoj crkvi Ivana Krstitetlja, te još prije toga kao bivši hram rimskom božanstvu Jupiteru, te kao drevni aramejski hram božanstvu Hadadu.

Hodajući ulicama starog Damaska nikad se tijekom putovanja nisam osjećala više dobrodoslom. Na svakom koraku ljudi su nas sa osmijehom pozdravljali. “Welcome to Syria” – slušali smo na svakom uglu. Nesto mlađi prolaznici i prolaznice prilazili su nam kako bi se uslikali sa nama, upitali odakle smo, koliko dugo smo u Damasku, te kako nam se sviđa njihova zemlja o kojoj je toliko toga negativnog u medijima, a toliko bogatstva i svjetske kulture i povijesti je prisutno.

Arhitektura starog grada posjetila me na arhitekturu starih kuća koje postoje i kod nas u Bosni. To
uopće nije iznenađenje posto su i Bosna i Sirija bile pod velikim utjecajem otomanske kulture i arhitekture.

Iran – desetodnevno putovanje u Iran također je bilo prošle godine, krajem 2019.-e godine, par tjedana prije zadnjih većih protesta u Iranu. Sa grupom od 40-ak uglavnom teologa i teologinja, putovala sam kroz veliki dio Irana, od Mashada na istoku u blizini granice sa Turkmenistanom, preko Teherana, Kashana, Qoma, do Isfahana. Ne postoji dovoljno riječi koje bi opisale raskoš i bogatstvo perzijske arhitekture. Hrana me nažalost nije mnogo oduševila, te u usporedbi sa arapskom kuhinjom, definitvno ostajem pri arapskoj kao najdražoj 😊

U Mashadu smo posjetili jednu od najvećih džamija u svijetu, te smo svjedočili procesijama koje su se
održale u spomen smrti proroka Muhameda, posto smo upravo na taj dan bili u Mashadu. Teheran me oduševio svojom arhitekturom, izgledom, blagim ljudima, umjetnošću, te mnogim hrabrim mladim djevojkama koje smo sretali sa spuštenom maramom na ramenima (pošto u Iranu sve žene moraju imati pokrivenu glavu, cak i turistkinje). Ako bih usporedila infrastrukturu Irana sa našom na Balkanu, rekla bih kako je Iran čak i razvijeniji 😊

3) Moje najdraže “tvoje putovanje” je putovanje u kojem si imala susret sa nomadima. Možeš li nam, molim te, reći nešto više o tome?

Tu je riječ o predivnom i mističnom Maroku, o Sahari. Naime, tu sam prvi put upoznala nomadski, saharski način života. Putovali smo 10-ak sati od Marakesha prema Sahari, u blizini granice sa Alžirom. U trenutku kad smo napokon došli do Sahare, jedan od nomada nas je pozdravio sa “Welcome to my home” – pokazujući rukama na pustinju u pozadini. Sjećam se jedne od prvih misli, ali tu nema ništa, samo pijesak :D Nasuprot mojim prvim asocijacijama, u Sahari ima štošta. Prvi put u životu sam “čula” tišinu, kako tišina zvuči. Iako zvuči nespojivo, u riječima zvuk tišine, krije se duboko iskustvo, spoznaja tišine. Svakodnevno smo okruženi bukom koje nismo svjesni. No, u pustinji gdje nema zvuka autoceste, ceste, automobila, ljudi, itd., tišina je jedno od prvih iskustava koje me zaprepastilo. Nadalje, hodati po pijesku, iznimno je teško. Da, imali smo deve, što također nije najugodnije iskustvo.

Upoznali smo nekoliko nomada i njihov način zivota. Iako nisu prošli službeno obrazovanje, pričaju
engleski i španjolski jer su naučili uglavnom ova dva jezika preko rada sa turistima. Jedan od njih rekao je kako mu je jedna od najvećih želja posjetiti Španjolsku, Europu, jer preko turista Španjolaca je zavolio jezik i njihove priče o Španjolskoj. No, prilično je nemoguće za njega otići van iz Maroka. Većina nomadskog stanovništva ne posjeduje službene dokumente poput pasoša, običnog prebivališta, i sl. Kako bi došao do toga ne samo da bi morao početi od nule, nego bi za sve to morao nekoliko puta posjetiti vlasti u Marakeshu, kako bi ostvario pravo na vizu potreban je i bankovni račun. Sve to čini financijski i logistički prilično nemogućim nešto što je nama prilično bezproblematično. Kamp kojeg smo posjetili u Sahari tipični je izgrađeni kamp u marokanskom stilu sa mnoštvom šarenih, ručno rađenih jastuka. Osobno Maroko gledam kao na unikatni spoj umjetnosti i mističnosti. Noć u Sahari bila je ispunjena punim mjesecom. To nam nije omogućilo vidjeti tipično saharsko zvjezdano noćno nebo, no svjetlost mjeseca više je nego očaravala. Ujutro se sjećam govora vodiča: “Tamo, crne vrhove planina koje vidite, to je već Alžir”. U mislima su mi bili prijatelji iz Alžira koje sam upoznala u Tunisu, i obećanje da cu definitivno posjetiti Alžir.

4) Koje putovanje je ostavilo najveći dojam na tebe? I zašto?

Odgovor je definitivno: Tunis! Ljeto 2018-e godine provela sam volontirajući i putujući kroz Tunis. I dalje smatram Tunis kao drugom rodnom zemljom 😊

Zajedno sa još pet osoba (dvoje iz Egipta, dvoje iz Maroka i jednom djevojkom iz Kine) sam predavala engleski jezik u sklopu ljetne škole engleskog jezika u Mahdiii, na obali u centralnom Tunisu. Vikende sam provodila uglavnom putujući. Upoznala sam mnoštvo mladih volontera/ki iz cijelog svijeta. Mnoga divna životna prijateljstva sam stekla upravo volontirajući u Tunisu.

5) Ako želiš još nešto da kažeš i podijeliš u vezi putovanja, napiši ovdje J

Smatram kako posjedujemo mnoštvo negativnih stereotipa o mnogim narodima, zemljama, stilovima
života. Mediji uvelike utjecu na to. Ti stereotipi često nas dovode do predrasuda i diskriminacije drugih. No, u putovanjima vidim lijek protiv predrasuda, priliku za upoznavanjem, boljim poštivanjem i prihvaćanjem raznolikosti. Putovanje je kao most između dvije kulture. Tek kada prijeđemo most shvatimo kako nismo baš mnogo različiti. Povratak na “moju stranu mosta” često me prati sa nostalgijom. S jedne strane, jer ne volim rastanke. S druge strane, jer u susretu sa drugima i povratku sebi, imamo zbilja priliku «povratka sebi» - u smislu boljeg propitivanja sebe u ovom svijetu. Ponekad uvidimo koliko su naše pozicije privilegirane, kako bi bilo suviše iluzorno da smo svi jednako «privilegirani», ali ipak poželim da smo svi rođeni u ovom univerzumu sa jednakim uslovima. Ponekad uvidimo kako smo se pogrešno uvjerili da smo sretni, a zapravo nismo – jer smo vidjeli istinsku sreću u nečijim tuđim očima. Sve to skupa čini jedno putovanje jednim ogromnim novim ispunjenjem i neiscrpnim bogatstvom koje nas nastavlja ispunjavati cijelog života.