BELLSPIRATION CLUB - Tanja Grabovac: Aktivizam i volontiranje mijenja naš život više nego formalno obrazovanje (Part 3/4)

 

1. Pošto radiš kao univerzitetska asistentica na Teoloskom Fakultetu u Grazu i vodiš predmet i projekt feminističkog obrazovanja djece o ženama u religiji. Kakva je situacija po tom pitanju u Evropi, a posebno kod nas u BiH?

Unutar Sarajevskog Otvorenog Centra u Sarajevu završila dvosemestralnu akademsko-aktivističku školu feminizma “Zarana Papić”. To je bio moj prvi neformalni, a ipak akademski susret sa poviješću feminizma. Nažalost kod nas u bh društvu ne postoji formalno obrazovanje – u smislu osnovnoškolske ili srednjoškolske edukacije, koja obuhvaća prava žena, te ljudskih prava općenito. Nemamo također niti gender studije. Feministički pokreti koji su dio povijesti prošlog i pretprošlog stoljeća nisu predmet šire diskusije.

Uspoređujući teološko obrazovanje, što je moja struka, kod nas u BiH sa teološkim obrazovanjem u Grazu, Austriji, iznenadila me činjenica kako moj teološki fakultet na kojem radim, već više od 25 godina surađuje sa gender studijem u Grazu. Studenti/ice oba fakulteta imaju mogućnost obostranog praćenja pojedinih izbornih predmeta, profesori/ice su u interdisciplinarnoj suradnji.

Sa profesoricom Mariom Elisabeth Aigner zajedno vodim predmet koji studentima/cama omogućava praksu u vrtićima i osnovnim školama, gdje oni vode radionice o ženama u religiji za djecu. Cilj je pojačati svijest o prisutnosti i jednakoj važnosti žena u povijesti religija. A kako bismo ojačali feminističku svijest, potrebno je reorganizirati naš cjelokupni edukacioni sistem, te početi od najmlađih.

Iako stanje u Austriji kad je riječ o pravima žena i dalje nije savršeno razvijeno, ipak se konstantno radi na napretku društva, na novim projektima, novim zakonima, i sl. Nažalost, takvu svijest i volju za napredkom još uvijek ne vidim u našem bh društvu.

2. U svom doktorskom radu istražuješ odnos religijskog i LGBTIQ identiteta, posebno u
kontekstu tradicionalnog post-ratnog bosanskohercegovackog društva. Možeš li nam prbližiti sliku tog odnosa u društvu na osnovu tvog dosadašnjeg istraživanja?

Za moj doktorski rad prvenstveno sam obavila intervjue sa osobama koje su članovi/ice katoličke Crkve u BiH, i koji su članovi/ice LGBTIQ zajednice. Naravno da nije moguće ovdje predstaviti sve rezultate, te ne bi bilo ni ispravno pošto rad još nije završen. Na LGBTIQ se kod nas u našem društvu često gleda kao na nešto “strano” što je protivno našoj tradiciji i kulturi, te kao nešto “uvezeno” sa Zapada, kao fenomen koji se odjednom tek odnedavno pojavio na našem prostoru. Naravno da je zastupljenost LGBTIQ pitanja na našem području, kao jednom od manjih svjetskih područja, pod utjecajem vidljivosti i progresa LGBTIQ pitanja u drugim razvijenim zemljama (uglavnom zapadnog društva), no to ipak ne znači kako se LGBTIQ pitanje iznenada pojavilo u našem društvu, te da prije nije postojalo. U posljednjih nekoliko decenija zapadnog društva LGBTIQ pitanje postalo je predmetom interesa, predmetom velikog političkog interesa, te dobiva sve veću medijsku pozornost. Iluzorno bi bilo pretpostaviti kako LGBTIQ zajednica u smislu LGBTIQ osoba nije postojala prije širenja ove globalne pažnje. Kada povežemo LGBTIQ sa religijom, mnoge čak i sekularne zapadne države i dalje su pod utjecajem vodećih religija unutar tih država, te se na polju LGBTIQ prava još mnoštvo treba unaprijediti (npr. Austrija je tek prošle godine dozvolila istospolna partnerstva). Unutar teologije (ovdje govorim uglavnom sa perspektive katoličke teologije) se već od kraja prošlog stoljeća počinje razvijati queer i LGBTIQ teologija, odnosno pojavljuju se teolozi/teologinje koje propituju odnos teologije/Crkve i homoseksualnosti, analiziraju pitanje seksualnosti, propituju pastoral usmjeren potrebama queer ljudi, i sl. Ove studije slabo su poznate običnim vjernicima/cama. U teološkim krugovima na njemačkom govornom području u zadnjih nekoliko godina gender i queer studije unutar teologije su sve više tražene i postaju interesnom teološkom točkom. Ovakve teološke krugove (barem u akademskom teološkom krugu) ne vidim na našem području, te su gender i LGBTIQ studije uglavnom diskriminirane, odbačene, pa čak i sramotne za većinu teoloških krugova našeg područja. Iako u sklopu protestantskih denominacija u Austriji i Njemačkoj već duže od 35 godina funkcioniraju grupe unutar crkava koje okupljaju LGBTIQ vjernike/ce, te se i na katoličkom krugu čine znatni napredci, nažalost kod nas BiH to još nije slučaj. Naše društvo, ili naša postjugoslavenska društva, obilježena su sljedećim bitnim obilježjima: religija (u tradicionalnom i konzervativnom smislu), nacija/etnija – što je vidljivo u obliku nacionalizma, te se uz to neminovno veže seksualni nacionalizam – odnosno tradicionalna obitelj između žene i muškarca kao jedna od osnovnih temelja društva koja omogućava našoj naciji/etniji i našoj religiji/vjeri opstanak. Drugi i drugačiji, posebno drugi i drugačiji u drugačijem načinu života je opasnost za naše društvo. Tu se pojavljuje homofobija/transfobija, te se heteroseksualnost predstavlja kao “jedina od Boga dana seksualnost”. U skladu sa mojim intervjuima, osobe ne vide njihovo mjesto unutar katoličke Crkve u BiH, ne pronalaze solidarnost. Iako je polovina ispitanika/ca religiozna, ili duhovna, teško pronalaze svoje mjesto unutar Crkve. To sa sobom nosi mnogo patnje i boli, mnogo teških životnih faza. Iako posjeduju oba identiteta, odnosno religiozne su osobe i LGBTIQ također, doživljaju mnoge unutarnje sukobe u pokušaju pomirenja ova dva identiteta. Živjeti sa ta dva identiteta zajedno u Njemačkoj ili kod nas u BiH nije isto. U narednom periodu, u godinama ispred vidjet ćemo hoće li se religije kod nas usredotočiti na potrebe svih vjernika/ca, na temelje naših religija u ljubavi, solidarnosti, prihvaćanju i poštivanju, u pronalasku otvorenog pastoralnog prostora za LGBTIQ vjernice/ke. Iskreno se nadam ovakvoj mogućoj budućnosti.

3. Volontiranje i aktivizam! Šta misliš da li su mladi svjesni značaja tih iskustava? Koliko je to
sve zapravo bitno u životu? Da li smo prevladali strah od drugog i drugačijeg u našem bh društvu?

Hmm… Tu vidim više pitanja. Općenito ne mislim da smo prevladali strah od drugog i drugačijeg u našem bh društvu. Mislim da se promjene na ovom polju dešavaju kod pojedinaca/pojedinki, no ne u cjelokupnom kolektivnom društvu.

Kad je riječ o aktivizmu i volontiranju smatram da je riječ o aktivnostima koje mijenjaju naš život i poglede na život, kao i naše ponašanje prema drugima, čak i više negoli formalno obrazovanje. Upravo je aktivizam i volontiranje oblikovalo moj život, otvorilo mi vrata u nove perspektive kojih nisam bila svjesna, barem ne u praktičnom smislu. U aktivizmu i volontiranju vidim konkretni život na djelu, istinsko življenje života. Smatram kako bismo tijekom formalnog obrazovanja trebali više biti upućeni na važnost “prakse”, na važnost socijalnog angažmana, društvenog angazmana. Vidim tu i jednu osobnu dozu odgovornosti prema svijetu, prema području u kojem živim koje poziva sve nas na aktivnije učešće u kreiranju naše okoline.